
I Mustafa mora na tender: Uloga tranzicije u čišćenju cipela
- 30. Apr 2019
- Tenderi
- Novosti
Parče asfalta na beogradskoj ulici odavno nije besplatno. Plaća ga čak i dugogodišnji čistač cipela Mustafa Mehmedović, mada znatno manje nego drugi uslužni radnici na ulici.
Dok "kirija" sladoledžije u Knez Mihailovoj na tenderu dostigne i dva miliona dinara, Mustafa za svoje radno mesto mora da izdvoji 12.000 dinara godišnje. Sto evra za sanduk sa četkama, imalinom i pertlama. Nema sa kim da se nadmeće, pa je početna cena uvek i ona konačna. Kapitalizam je stigao i u kutak na Trgu republike... Za njega ova suma nije mala, ali ga ne obeshrabruje da radi. Kaže da je i za njegov posao najvažniji motiv - ljubav.
Tihi svedok života na beogradskom asfaltu, Mustafa Mehmedović već 30 godina skoro svakog dana na Trg republike iznosi svoju kutiju i pertle i čeka mušterije. Kad ih nema, šeta i posmatra. Pred Mustafinim očima odigrala su se čak i mnogobrojna istorijska i politička dešavanja. Imao je priliku da upozna razne ljude, glumce, advokate, političare, sportiste i da sagleda Beograd iz ugla koji je većini nedostupan.
- Redovna mušterija mi je bio Dragoslav Šekularac, a osim njega redovno je svraćao i Lotar Mateus dok je bio trener Partizana. Pavle Vuisić je voleo samo da mu namažem cipele imalinom, ali ne i da ih glancam. Petar Kralj je bio prijatelj moga oca, a kada se on penzionisao, postao je moja stalna mušterija - priča nam Mustafa.
Zanat je naučio pored oca, koji je još pedesetih godina prošlog veka otvorio lokal na mestu gde se sada nalazi tržni centar "Staklenac". Mustafin otac bio je kožar, i zahvaljujući ovom poslu odškolovao je decu i naučio ih zanatu. Kada je lokal srušen zbog izgradnje tržnog centra, Mehmedović je zauzeo svoje parče asfalta prekoputa, i sačuvao ga do danas. Kako nam je ispričao, u poslednje dve godine posao je opao, ali ljudi koji dolaze kod njega na čišćenje su stalne mušterije i sa mnogima od njih se i sprijateljio.
- Najveći bakšiš dobijam od jednog prijatelja kog sam upoznao radeći ovaj posao. On se pre 25 godina odselio u inostranstvo, ali svake godine dolazi u Srbiju i sa aerodroma svrati prvo do mene da mu sredim cipele. Ostavi mi bakšiš, popijemo piće i porazgovaramo - ispričao nam je Mustafa.
Do 2005. godine radio je na železnici kao mašinbravar, a kada posla tamo nije bilo, fokusirao se samo na ovaj posao. Dok je radio na železnici, brat i on su se smenjivali i na taj način sačuvali porodični biznis. Kako nam je rekao, svoju penziju je zaradio na ulici, jer redovno uplaćuje i penziono i zdravstveno osiguranje. Osim penzije, do koje ima još šest godina, zahvaljujući čišćenju cipela uspeo je i da odškoluje decu i plaća račune. Mustafa kaže da ovaj posao ne radi zato što mora, već zato što se pronašao u njemu i što ga ispunjava. Kada ne ide na posao oseća nezadovoljstvo.
- Moji prijatelji se čude zašto radim i subotom, kada nema mušterija preko vikenda, ali ne razumeju da ja volim da dođem ovde, da osetim tu energiju koju nosi ovaj grad. Posebno volim ovaj deo oko Trga, jer tu se sve dešava, tuda sve prolazi - priča nam Mustafa.
Tokom ovih 30 godina, bio je svedok svih velikih istorijskih dešavanja, koja su po nekom nepisanom pravilu obično počinjala baš tu, ispred Narodnog pozorišta i Narodnog muzeja. Priča nam da je tokom devedestih godina bio svedok svakog mitinga. U svojoj dugoj karijeri nikada nije imao problema. Ljudi su se uvek lepo ophodili prema njemu, ali to je valjda i logično, jer je Mustafa osoba koja je vrlo prijatna i sa kojom zaista na prvi susret možete da ostvarite prijateljsku komunikaciju.
Uporedio je vreme kada je počeo karijeru sa ovim današnjim.
- Nekada je bilo više gospode, i bilo je lepše živeti u tom vremenu, ljudi su više razgovarali jedni sa drugima, a danas smo otuđeni. Mnogo ljudi prolazi kroz ovaj grad, svako donosi nešto svoje, ali se pomalo gubi duh starog Beograda - priča nam sa setom u glasu.
Posao i impuls grada ušli su mu pod kožu, i kako nam je rekao, voleo bi da ovaj posao radi što duže, jer ga je ulica sačuvala. Merak mu je da pre posla svrati u kafanu "Zora" i popije kafu, a tek onda započne svoj radni dan. Kada budete prolazili Trgom republike, osvrnite se, videćete Mustafu koji je tu, i osim što čeka mušterije, tiho posmatra život koji teče beogradskim ulicama.
Arkanova novčanica
- Sećam se kada su se ispred mene parkirale dve kampanjole, a onda je izašao čovek i stavio nogu na kutiju. U tom trenutku, videvši te automobile, nisam znao šta da očekujem i šta će se desiti, osetio sam neku vrstu neizvesnosti. Kada sam podigao glavu, video sam da je to Željko Ražnatović. Po završetku posla, izvadio je najveću novčanicu i otišao. Nakon toga bio je kod mene još dva puta, i uvek se ponašao galantno - ispričao nam je Mehmedović.
Imalin iz Mađarske
Imalin koji koristi, Mustafa donosi iz Mađarske. Kako nam je rekao, jedino tamo pronalazi kvalitetan materijal za svoj rad, jer je zadovoljna mušterija uvek na prvom mestu. Na granici se nekoliko puta susreo sa nepoverljivim carinicima, kojima nije bilo jasno zašto sa sobom nosi tolike količine krema za negu obuće. Kada pokaže svoje papire na kojima piše da je registrovani čistač cipela, zaposleni na carini ga uz čuđenje i oduševljenje puštaju.